Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010, godišnja nagrada "Vedran Šamanović" i ove se godine dodjeluje "filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu".
Odlukom tročlanog žirija (Janko Heidl, Diana Nenadić i Jasna Zastavniković) jubilarna deseta nagrada "Šamanović" dodjeljuje se Martini Meštrović i Tanji Vujasinović, redateljicama i scenaristicama dokumentarno-animiranog filma "Mačka je uvijek ženska" u produkciji Kreativnog sindikata, a koji je prikazan i na 12. Festivalu mediteranskog filma Split.
Nagradu je osnovalo pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.
Prvi put od utemeljenja nagrada će biti svečano uručena izvan pulske Arene, i to u okviru programa Festivala mediteranskog filma u Splitu, uoči središnje večernje projekcije u ljetnom kinu Bačvice 21. lipnja 2019. u 21:30 sati.
NAGRADA "VEDRAN ŠAMANOVIĆ": MARTINI MEŠTROVIĆ I TANJI VUJASINOVIĆ
ZA FILM "MAČKA JE UVIJEK ŽENSKA"
Obrazloženje žirija
Iz nemalog domaćeg korpusa takozvanih kultur-filmova, u svakom razdoblju hrvatske kinematografije moguće je izdvojiti one koji su (re)prezentaciji nekog kulturnog fenomena, stvaralačke osobnosti ili umjetničkog opusa prilazili sa zamjetnim dozama kreativnosti, često klizeći po rubu eksperimenta, brišući granice između filmskih rodova, u konačnici ̶ estetički i/ili poetički nadilazeći svoju primarnu dokumentarističku svrhu.
U doba rodne hibridizacije filma poduprte njegovom digitalizacijom, kratki dokumentarno-animirani film Martine Meštrović i Tanje Vujasinović Mačka je uvijek ženska pribraja se tom korpusu inovativnim portretom velike hrvatske kiparice Marije Ujević-Galetović, nadograđujući spoj dokumentarnih i animacijskih tehnika autorefleksivnim konceptom i otvorenim feminističkim diskursom. Pritom se njihov film doima kao rezultat kreativne razmjene između autorica i njihova subjekta, odnosno kao zaigrani nastavak dijaloga dviju bivših studentica kiparstva s omiljenom profesoricom, ovaj put posredstvom filma.
Eksplicirajući u autorefleksivnim modusu da su i konceptu filma pridonijeli mudrost i iskustvo vremešne ali iznimno vitalne i autoritativne umjetnice, Meštrović i Vujasinović materijalno prapočelo njezina kiparskog umijeća – glinenu kuglu ̶ remediraju u digitalni točkasti znak i geometrijski oblik koji će se kroz film “kotrljati” njezinim životno-stvaralačkim i virtualnim ambijentima te animacijskim intervencijama (od crteža do 3D modela) zadobivati formu njezinih kiparskih figura (najčešće animaliziranih žena), kako bi se na kraju ponovno pretvorili u točku koja nestaje u perspektivi.
Pripovijedajući o svojim počecima, o (dosegnutim) idealima (“vitalnost, sklad i mudrost”) te statusu žena-umjetnica na (i danas) dominatno maskulinoj umjetničkoj sceni, Marija Ujević-Galetović u filmu je uglavnom prisutna svojim glasom, a motiv mačke ili antropomorfizirane žene-mačke postaje njezin alter ego, istodobno i simbolična os petnaestominutne pohvale njezinoj umjetnosti, u konačnici i ̶ misterioznoj vitalnosti žene. Podjednako intrigantan u zahtjevnoj vizualnoj izvedbi kao i fragmentarnoj naraciji kiparice u off-u, film Mačka je uvijek ženska dosegnuo je tragom njezine lucidne misli i fascinantnog djela formu audiovizualnog eseja ili “oblika koji misli”.
Janko Heidl (HDFK)
Diana Nenadić (HFS)
Jasna Zastavniković (DHFR)
