Perzepolis // Persepolis
Francuska I 2007. I 96'
 
Redatelj: Vincent Paronnaud, Marjane Satrapi
Scenaristi: Vincent Paronnaud, Marjane Satrapi
Producent: Xavier Rigault, Marc-Antoine Robert
Uloge: Chiara Mastroianni, Catherine Deneuve, Danielle Darrieux, Simon Abkarian

Dirljiva priča o odrastanju jedne tinejđerke i sazrijevanje jednog totalitarizma, sižejske su okosnice ovog animiranog filma nastalog na osobnom iskustvu iranske autorice Marjan Satrapi po istoimenom stripu. Sentimentalni dnevnik mlade autorice koja na pragu svoje zrelosti tijekom islamske revolucije u Iranu piše kronologiju odrastanja u liberalnoj iranskoj obitelji u periodu od svrgavanja iranskog Šaha preko islamske revolucije do danas.
 
Očima devetogodišnje autorice koja odrasta u dobrostojećoj obrazovanoj građanskoj obitelji u Teheranu, koja posjeduje romantičarski svjetonazor da jednog dana postane proročica, koja u snovima priča sa Karlom Marxom i Bogom; promatramo sudbinu jednog naroda u vihoru ratnih previranja i sukoba. Radikalnih stavova i buntovnički nastrojena spretno zaobilazi društvene prepreke i usprkos brojnim ograničenjima koje joj nameće državni režim, ona uspijeva odrastati s donekle jednakom slatkoćom kao i sva ostala djeca u svijetu. Otkriva ABBA-u, Iron Maiden, punk. S 24 godine shvaća da ipak ne može živjeti u Iranu; donosi tešku odluku da napusti domovinu i ode u Francusku. Nova sredina je ravnodušna prema njenoj patnji, strana i ne posjeduje emotivne vrijednosti doma.
 
Film, po mnogim kritičarima svojevrsna meta-animacija, kao vizualni medij je drugačiji od stripa. Marjane Satrapi koja osjećaj za fini likovni izraz potvrđuje time što je studirala umjetnost i vizualne komunikacije svojim osebujnim vizualnim jezikom, atmosferičnost radnje i dinamizam fabule naglašava snažnim crno bijelim plohama, jakim kontrastom i vizualnom redukcijom slike. Njen izraz je ogoljen i lišen patetike spreman da vizualne podražaje-dokumente jednog totalitarizma prikaže jasno bez ikakvih šumova. Perzepolis u formi animiranog filma nadrasta svoju uobičajenu stripovsku osnovu, njena jednostavnost se gubi finim tehnikama sjenčanja pozadine kao i filmskom montažom i superpozicijom.

Film nastao u američko-francuskoj koprodukciji, osvojio je nagradu žirija u Cannesu i bio nominiran za Oskara. 
 

Sinji galeb
Jugoslavija I 1953. I 91'

Redatelji: Branko Bauer
Scenaristi: Josip Barkovic, Branko Bauer, Tone Seliskar
Producent: Jadran film
Uloge: Josip Batistic, Viktor Bek, Franjo Berkovic, Demeter Bitenc

Sinji galeb, film prvijenac jednog od najplodonosnijih i najpopularnijih hrvatskog redatelja, Branka Bauera, snimljen 1953. prema romanu slovenskog pisca Tone Seliškara nastalog u tradiciji slovenske socijalne književnosti, prvi je njegov igrani film i prvo filmsko ostvarenje namijenjeno djeci i mladeži u hrvatskoj kinematografiji. Filmu se već tada dogodilo ono najbolje: prihvatili su ga i odrasli gledatelji.

Jezgru pustolovno-kriminalističkog filma čini socrealistička priča smještena u predratnu 1920. godinu. U siromašnom primorskom mjestu djeca ribara pomažu glavnom junaku filma, malom Ivi, da otplati dug svojega pokojnog oca koji mu je ostavio u nasljeđe trošnu barku Sinji galeb. Nakon što mještani zatraže barku kao nadoknadu za prijevaru Ivina oca, Ivo namjeravajući vratiti dug zajedno s dvojicom prijatelja kreće brodom jedinom očevom ostavštinom u veliku pustolovinu morem na putovanje prema obližnjem kamenolomu. Kada na pustom otoku otkriju skrivenu robu krijumčara, dječja pustolovina se pretvara u pravu opasnost.

U debitantskom ostvarenju Sinji galeb, Branko Bauer snažno je navijestio svoj talent. Prvim filmom ulazi u tematsko područje koje ga je naposljetku i obilježilo: svijet djece. Žanrovska kritika osamdesetih institucionalizira ga je kao klasika koji stoji uz bok generacijskim suputnicima Branku Belanu i Krešimiru Goliku. Određena ‘škripavost’ na temeljnoj zanatskoj razini (posve razumljiva u to još pionirsko doba hrvatskog i jugoslavenskog igranog filma dugog metra; tada tek osmi film Jadran filma) nadoknađena je maštovitom pričom, živopisnim likovima i ekspresivnim vizualnim stilom. Redatelj uspijeva snažnom i sebi karakterističnom kontrolom nad glumcima spriječiti preglumljavanje i tako ublažiti socrealističku grandioznost patetične glazbe i teksta.

O Bauerovu načinu rada svjedoči i podatak o neslaganju sa snimateljem Nikolom Tanhoferom koji je preferirao totale, a Bauer se zalagao za prilaženje glumcu. Riječima Tomislava Šakića, Branko Bauer je zapravo bio “prvi koji je pripovjedačkim talentom klasičnoga holivudskog tipa nadvladao kinematografiju početničkih grešaka, patetike i naivnosti, uvelike podložnu socrealističkome utilitarizmu.” Prvijencem i narednim ostvarenjem Milioni na otoku, Bauer je demonstrirao visoku kompetenciju u žanru filmova za djecu i omladinu, kojem će se, doduše u nešto manje izravnom obliku, vratiti u završnom razdoblju svog opusa filmovima „Zimovanje u Jakobsfeldu“ i „Salaš u Malom Ritu“, kao i svom posljednjem ostvarenju „Boško Buha“.

Film je 1954. godine prikazan na festivalima dječjeg filma u Mar del Plati i Veneciji.  
 
 
Kapetan Mikula Mali
Jugoslavija I 1974. I 95'
 
Redatelj: Obrad Gluscevic
Scenarist: Obrad Gluscevic, Stjepan Seselj
Producent: Jadran Film
Uloge: Petar Prlicko, Tonci Vidan, Josko Pazanin, Manojlo Cvijanovic

U jesen 1943. godine nakon talijanske kapitulacije, njemačke jedinice iskrcaju se na dalmatinskoj obali. Pred njihovom najezdom mnogi stanovnici svoje utočište pronalaze na partizanskom teritoriju, još jedinom slobodnom kopnu, otoku Visu. Konvoj od nekoliko brodica koji prevozi žene i djecu u zbjegu prema oslobođenom otoku zatiče nevrijeme. U konvoju od nekoliko bracera nalazi se i brodica kapetana Mikule i njegova unuka. Nakon što im se iznenada pokvario motor, oni su primorani zaustaviti se na obližnjem otoku koji su zauzeli Nijemci, kako bi zamijenili pokvareni dio. Mikula Veliki zatraži pomoć od mještana, ali ga Nijemci pretražujući obalu u potrazi za engleskim padobrancem uhvate. Mikula Mali i njegovi prijatelji s brodice pokušavaju spasiti djeda i uspijevaju pronaći dio nužan za popravak broda. Mikula Mali preuzima komandu nad brodom i uspijeva usprkos svemu doploviti do Visa.
 
Posljednji cjelovečernji igrani film Obrada Gluščevića, snimljen nakon ogromnog uspjeha „Vuka samotnjaka“, spaja žanr dječjeg-omladinskog i partizanskog filma. Mada manjeg odjeka od slavnog prethodnika, „Kapetan Mikula Mali“ simpatičan je film koji je bio rado gledan (na Pulskom festivalu dobio je nagradu publike Jelen), a nakon kino distribucije montirana je i dulja verzija filma i prikazivana kao televizijska serija koja je stekla znatnu popularnost.
 
Manje je poznato da je „Kapetan Mikula Mali“, legendarni tinejdžerski film (dvije godine kasnije uslijedila je i popularna televizijska serija) o 12-godišnjaku koji je tijekom rata trabakulom pred “mrskim okupatorom” prebacivao na slobodne otoke dalmatinske izbjeglice, ekraniziran po želji Josipa Broza Tita na temelju stvarne životne priče Frane Tomaša iz Krila Jesenice.
 
Serijal i filmska priča prate stvarne pustolovine 12-godišnjeg Mikule i njegova djeda tijekom fašističke okupacije Dalmacije u Drugom svjetskom ratu koji trabakulom prevoze hranu i narod u zbjegu. Film je nastao po priči o Ivanu Tomašu i njegovim sinovima Frani i Tomislavu dok su do 1943. godine trabakulom „Dobri otac” prevozili civile, hranu, partizane i ranjenike.